Jedan od najčešćih tekstova kojima se brani ovaj RKC stav jeste tekst iz jevanđelja po Mateju 16:18-19 koji glasi:

„A i ja tebi kažem: ti si Petar, i na ovome kamenu sazidaću crkvu svoju, i vrata paklena neće je nadvladati. I daću ti ključeve od carstva nebeskoga: i što svežeš na zemlji biće svezano na nebesima; i što razdriješiš na zemlji biće razdriješeno na nebesima.“

Za ispravno razumijevanje ovog teksta bilo bi veoma korisno pročitati i kontekst u kome se ovaj tekst nalazi, jer vađenjem pojedinog biblijskog teksta iz njegovog konteksta, možete učiniti da tekst kaže bilo šta vi želite, kao u sledećem, dobro poznatom primjeru nizanja nepovezanih tekstova jednog iza drugog:

„I bacivši srebrenike u crkvi iziđe, i otide te se objesi“ (jev. po Mateju 27:6), „… A Isus mu reče: Idi i ti čini tako“ (jev. po Luki 10:37b), „… Onda mu reče Isus: Šta činiš, čini brže“ (jev. po Jovanu 13:27b)

Dakle, ovaj gore primjer pokazuje da je neozbiljnom upotrebom biblijskog (kao i svakog drugog) teksta moguće učiniti da tekst govori ono što mi želimo. Zato je neophodno slijediti određene principe tumačenja Biblije, a jedan od njih glasi da biblijski tekst treba pogledati u njegovom širem kontekstu, jev po Mateju 16:13-19.

13 A kad dođe Isus u okoline Ćesarije Filipove, pitaše učenike svoje govoreći: ko govore ljudi da je sin čovječij? 14 A oni rekoše: jedni govore da si Jovan krstitelj, drugi da si Ilija, a drugi Jeremija, ili koji od proroka. 15 Reče im Isus: a vi šta mislite ko sam ja? 16 A Simon Petar odgovori i reče: ti si Hristos, sin Boga živoga.17 I odgovarajući Isus reče mu: blago tebi, Simone sine Jonin! Jer tijelo i krv nijesu tebi to javili, nego otac moj koji je na nebesima. 18 A i ja tebi kažem: ti si Petar, i na ovome kamenu sazidaću crkvu svoju, i vrata paklena neće je nadvladati. 19 I daću ti ključeve od carstva nebeskoga: i što svežeš na zemlji biće svezano na nebesima; i što razdriješiš na zemlji biće razdriješeno na nebesima.

Dakle Isus je postavio pitanje o svom identitetu. Vidi se da su postojala različita mišljenja među različitim ljudima. Svi su mu davali posebnost i autoritet, vezu sa nebom. Ali Petrov odgovor je naglasio posebnost i jedinstvenost Isusa. Ovaj odgovor sadrži dvije činjenice: 1)Isus je mesija, dugoočekivani Spasitelj prorečen u Starom zavjetu (Hristos na grčkom jeziku znači pomazanik, a mesija znači isto na jevrejskom jeziku); 2) Isusova posebna i jedinstvena veza sa nebom: sin Boga živoga. Na osnovu ovog odgovora, Isus dalje razvija istu misao koju je započeo svojim pitanjem. Naglašava blaženstvo ili korist od davanja jedne takve izjave, a posebno zbog njenog izvora: prosvjetljenje i razumijevanje Isusovog identiteta nije došlo nekim ljudskim naporom ili posebnošću samog Petra (tijelo i krv se odnose na čovjeka, na ljudski faktor) nego prosvjetljenjem sa neba (otac moj koji je na nebesima).

I onda dolazimo do spornog teksta (18. stih). Početak Isusovog govora u 18. stihu (ti si Petar) je jednak početku Petrovog govora u 16. stihu (ti si Hristos): oba se tiču identiteta drugog. Pitanje je koja je to stijena na kojoj Isus planira sazidati svoju crkvu. Postoje tri mogućnosti:

1 – ta stijena je Petar

2 – ta stijena je Petrova vjera u Isusa da je Mesija

3 – ta stijena je Isus.

Zanimljivo, da će sam Petar kasnije (Djela 4:11, 1. Petrova 2:4-8) Isusa uporediti sa „stijenom“ (u našem prevodu „kamen“). Koncept Hrista / Spasitelja izražen kroz ideju stijene (element čvrstoće, trajnosti i mogućnosti oslonca) je veoma često korišten u Bibliji (Matej 21:42, Luka 20:17, 5. Moj. 32:4, Ps. 18:2, 95:1). Apostol Pavle će naglasiti takođe kako stijena kao simbol ima veze jedino sa Hristom (1. Kor. 10:4). Kada govori o onima koji su prihvatili Hrista kao Spasitelja, on uzima sliku onih koji su „nazidani na temelju apostola i proroka, gdje je kamen od ugla sam Isus Hristos“ (Efescima 2:20). Na drugom mjestu će upozoriti kako niko ne može postaviti drugi temelj za vjeru „osim onoga koji je postavljen, koji je Isus Hristos“ (1. Kor. 3:11). I možda najbolji dokaz kako ovim tekstom Isus nije dao nikakvo posebno ovlaštenje samom Petru, a time ni onima koji će ga eventualno naslijediti, jeste zapisa iz jevanđelja (Matej 18:1, Marko 9:34, Luka 9:46, 22:24) gdje su apostoli prepirali ko je vođa među njima. Da je Isus jasno označio Petra kao svog naslednika, posrednika i namjesnika, to bi bilo veoma jasno među njegovim učenicima i ne bismo imali ove događaje zapisane. A što se tiče posrednika, Biblija je kristalno jasna: „Jer je jedan Bog, i jedan posrednik Boga i ljudi, čovjek Hristos Isus“ (1. Tim. 2:5).

Pitanje ključeva je, ipak, manji problem iako je i ovaj tekst uziman da bi se (p)održao primat rimskog biskupa. Ključevi na koje ovdje Isus aludira jeste poruka koju je On predao svojim učenicima, jevanđelje, a koje su oni dalje trebali da prenesu drugima. Isus jasno povezuje poznavanje učenja o Njemu i prihvatanje istog sa vječnim životom (Jovan 17:3). Veza „ključa“ i „ulaska u carstvo“ je na drugom mjestu spomenuta u negativnom kontekstu: Isus osuđuje književnike i fariseje što su zatvorili carstvo nebesko od ljudi: ne ulaze u njega niti dopuštaju drugima da uđu (jev. po Mateju 23:13). Oni koji prenose Isusovu poruku bi trebali da zahtijevaju ono što Onaj koji ih šalje zahtijeva i da brane ono što On zabranjuje. Proširiti značenje „svezivanja“ i „driješanja“ na autoritet da se drugima diktira šta da rade i vjeruju značilo bi učitivati u ovaj tekst ono što u njemu ne postoji. Autoritet koji je Hristos ostavio svojim apostolima nije autoritet jedne osobe. Na drugom mjestu, u jevanđelju po Mateju 18:18 čitamo: „Što god svežete na zemlji biće svezano na nebu, i što god razdriješite na zemlji biće razdriješeno na nebu.“ Ako i postoji autoritet koji je Isus ostavio svojim učenicima, taj autoritet sigurno nije bio apsolutni autoritet koji ukida mogućnost slobodne volje, taj autoritet zasigurno nije miješao državnu vlast i vođenje crkve i taj autoritet nije povjeren jednoj osobi, nije povjeren Petru.

Ideja o nepogrešivosti rimskog biskupa javlja se na Vatikanskom koncilu tek 1870. godine. Pa ni tada bez otpora i svesrdnog prihvatanja. Opšte je poznato da je biskup Josip Juraj Štrosmajer podigao svoj glas protiv ove ideje. Njegov cijeli govor možete pronaći na ovom linku, a ja ovdje prenosim samo nekoliko njegovih misli, koji mogu doprinijeti razumijevanju postavljenog pitanja.

Čitajući dalje Svete Knjige sa pozornošću kojom me osposobio gospodin, nisam našao ni jedno poglavlje, niti jedan mali stih u kojem Isus Sv.Petru daje prevlast nad apostolima, njegovim suradnicima. Ako je Šimun, Jonin sin, bio ono što mi smatramo njegovom Svetosti Piom IX danas, divno je što mu nije rekao: ‘Kada ja uzađem do svog Oca, svi morate slušati Petra kao mene. Ja ga uspostavljam svojim namjesnikom na zemlji.’

Ne samo da Krist ne govori ništa o tome, nego uopće ne misli da bi crkvi trebao dati glavu. Kada obećaje svojim apostolima da će suditi 12 izraelskih plemena (Matej,19:28), obećaje im 12 prijestolja, jedno za svakoga, bez govora o tome da bi jedno bilo uzvišenije od drugih – a pripadalo bi Petru. Zasigurno, da je želio da to tako bude bio bi to i rekao! Što zaključujemo iz ove rečenice? Logika nam govori da Krist nije želio učiniti Sv.Petra glavom apostolskog zbora. Kad je Krist poslao apostole da osvoje svijet, svima je dao obećanje Duha Svetog. Dozvolite mi da ponovim: da je želio uspostaviti Petra za svojeg namjesnika, bio bi mu dao zapovjedništvo nad Njegovom duhovnom vojskom. Krist je kao što kaže Sveto Pismo – zabranio Petru i njegovim sudruzima da vladaju ili da primjenjuju vlast ili da imaju autoritet nad vjernima kao pognaski kraljevi (Luka,22:25). Da je Sv. Petar bio izabran za papu, Isus ne bi tako govorio; već kao što naša tradicija govori, papinstvo u svojim rukama drži dva mača, simbole duhovne i svjetovne moći.

Ni u spisima Sv.Pavla, Sv.Ivana ni Sv.Jakova nisam našao ni traga ni sjemena papinske moći. Sv.Luka, povjesničar misionarskih napora apostola, ne govori ništa o ovoj važnoj temi. Šutnja ovih svetih ljudi, čiji spisi čine dio Kanona, božanski nadahnutog Pisma, mi se učinila kao opterećenje i u biti nemogućom. Da je Petar bio papa, bila bi ta šutnja potpuno neopravdana, kao da je Thiers pišući povijest Napoleona Bonapartea izostavio naslov cara.

Svi znamo da vlast kvari čovjeka, a da apsolutna vlast kvari apsolutno. Čudno je, i sa moje tačke gledišta žalosno, što veliki broj ljudi koji se nazivaju hrišćanima odbacuju Bogom danu im slobodu da sami razmišljaju, čitaju i proučavaju Sveto pismo i sami donose odluke koje se tiču njihovog života. Umjesto toga, prihvataju propadljivog, grešnog čovjeka, jednakog sebi, da im umjesto njih „namjesti glavu.“ Ove implikacije i ovi principi važe jednako u svakom drugom slučaju kada čovjek dopušta da neko drugi umjesto njega razmišlja i donosi odluke, bez obzira ko je u pitanju. Zato, prije nego odbacite samu ideju o Isusu, odbacite sve ono što je na nju nataloženo godinama, i promotrite Isusa iz Nazareta, bez tuđih naočara, kroz istorijske izvještaje jevaneđelja, sami za sebe.

Ipak, čitalac odmah shvata da iza jednostavnosti izveštaja stoji niz složenih pitanja. U prvom redu su to pitanja etičke prirode (moral, odnos prema dobru i zlu, vrline, mane, stavovi). Razume se, Sveto pismo nas ne ostavlja bez odgovora.

Prvo pitanje. Ovo se pitanje nameće. U vremenu kad se sve podvrgava sumnji, pri prvom čitanju ili slušanju vesti o Vaskrsu iskrsava pitanje: Jesu li evanđeoski izveštaji o Hristovom podizanju iz mrtvih istiniti ili lažni? Prema rečima Svetog pisma „Sve je pismo bogonadahnuto…“ (2. Tim. 3,16). Zašto bi samo pojedini delovi – oni koji se nama čine prihvatljivim i razumljivim – bili istiniti? Apostol Pavle pita svoje ispitivače: „Zašto vi smatrate da je neverovatno da Bog mrtve vaskrsava?“ (Dela 26,8). Ko veruje da je Bog svemoćan, za tog nije nemoguće da On i mrtvima daje život. Misli li ko da Bog nije svemoćan i da ne podiže iz mrtvih, onda treba preispitati takvu veru, jer nesvemoćni Bog uopšte nije Bog. Za Avrama, velikog učitelja i primernog verovesnika pisano je kako „je razumeo da je Bog kadar i iz mrtvih vaskrsavati“ (Jev. 11,19).

Drugo pitanje. Može li ogrehovljeni čovek da shvati tako uzvišenu misao kao što je vaskrsenje? Odgovor na ovo pitanje nalazimo u evanđeoskom saopštavanju da je Gospod Isus bio „svetlost istiniti koja obasjava svakog čoveka koji dolazi na svet“ (Jn. 1,9). I najogrehovljeniji um je osvetljen Hristom, možda u maloj meri – ali u tami je i ta mala svetlost sudbonosna. Ne treba da nas obeshrabri to što neki „zastraniše od istine, govoreći da je vaskrsenje već bilo, i ruše veru nekih“ (2. Tim 2,18). Neverica i kolebljivost su obične ljudske osobine. Svakom se može desiti da posumnja, a ima i takvih koji namerno odbacuju veru u Hrista.

Poznato nam je kako su se ponašali vodeći ljudi i veroučitelji u vreme kad je Spasitelj boravio na zemlji. „Tada odgovoriše neki od književnika i fariseja govoreći: Učitelju, hoćemo od tebe znak da vidimo. A On odgovarajući reče im: Rod zli i preljubotvorni traži znak; i neće mu se dati znak osim znaka Jone proroka. Jer, kao što je Jona bio u utrobi kitovoj tri dana i tri noći; tako će biti i Sin Čovečiji u srcu zemlje tri dana i tri noći“ (Mt. 12,38-40). Bog želi da Ga ljudi shvate i On će pobediti njihovu ogrehovljenost.

Treće pitanje. Šta nam Vaskrs donosi u odnosu na večnost? Pitanje se tiče poglavito onih koji veruju. Međutim, ono je od značaja i za one kojima svedočimo i koji tek treba da uzveruju. Svi treba da znaju da je ostvarivost najvećeg dela Božjih obećanja moguća samo preko vere u vaskrsenje. Posredstvom knjige Otkrivenje od Jovana Bogoslova Hristos govori: „Ne boj se, ja sam Prvi i Poslednji i Živi; i bejah mrtav i evo sam živ u vekove vekova, i imam ključeve od smrti i od pakla“ (Otk. 1,17-18). Posledica Hristovog vaskrsenja biće vaskrsenje njegovih sledbenika, „jer ako verujemo da Isus umre i vaskrse, tako će i Bog one koji su usnuli u Isusu dovesti s Njim“ (1. Sol. 4,14). Događaj će biti veličanstven. Biće više nego zadivljujuće kad se sve to bude odigralo, „jer će sam Gospod sa zapovešću, glasom arhanđela i sa trubom Božijom sići s neba, i mrtvi u Hristu vaskrsenje prvo; a potom mi, živi, koji ostanemo bićemo zajedno s njima uzneseni na oblacima u sretanje Gospodu u vazduhu, i tako ćemo svagda s Gospodom biti“ (1. Sol. 4,16-17).

Četvrto pitanje. Kako se vaskrsenjem pokazuju slobode što nam ih Isus donosi? Slobode su sve oštrije pitanje među hrišćanima. Hteli mi ili ne, ljudsko društvo sve masovnije ulazi u politiku. Hrišćanstvo ne može da izbegne društvene tokove. Pitanje je da li uopšte treba da ih izbegava. Vera u vaskrslog Hrista je prvenstveno vera pojedinca. Ona menja onog koji veruje. „A ako je Hristos u vama, onda je telo mrtvo za greh, a duh je život za pravednost. Ako li živi u vama Duh Onoga koji je vaskrsao Isusa iz mrtvih, Onaj koji je podigao Hrista iz mrtvih oživeće i vaša smrtna telesa Duhom svojim koji živi u vama“ (Rim. 8,10-11). Isto tako vaskrsenje je oslobođenje celokupne tvorevine.

Apostol piše: „Jer mislim da stradanja sadašnjega vremena nisu ništa prema slavi koja će nam se otkriti, jer žarkim iščekivanjem tvorevina očekuje da se jave sinovi Božiji, jer se tvar pokori taštini, ne od svoje volje nego zbog onoga koji je pokori, sa nadom da će se sama tvar osloboditi od robovanja raspadljivosti na slobodu dece Božije. Jer znamo da sva tvar zajedno uzdiše i tuguje do sada, a ne samo ona, nego i mi koji prve darove Duha imamo, i mi sami u sebi uzdišemo čekajući usinovljenje, izbavljenje tela našega“ (Rim. 8,18-23).

Dužan sam da napomenem uz ovo pitanje da „neobraćeni hrišćani“ veruju da slobode dolaze same po sebi ako se u njih uloži dovoljno borbe i dobri zakoni. To bi bilo kao kad bi neko očekivao da će dobro uglačano staklo samo po sebi da se pretvori u dijamante. Pravni poredak, humanost, civilizacija, promene (reforme i revolucije) su dela ljudska i – ostaju dela ljudska. Oslobođenje je delo Božije i ljudski rod treba da je radostan i zahvalan što Bog hoće da sarađuje sa ljudima. Sam čovek ne ostvaruje slobodu, on se samo trudi za nešto što je Bog namenio onima koji Ga ljube i poštuju.

Peto pitanje. Koje hrišćanske dužnosti proističu iz Hristovog Vaskrsa? Ovo je pitanje vezano za hrišćansku svakodnevicu. Istinita vera donosi i istinite obaveze. Vaskrs nas opominje: (a) da postoji odgovornost, (b) da živimo jednim drugačijim životom i (c) da ćemo živeti u slavi. Tako valja da svako ima na umu da će pored svih prilika i neprilika koje snalaze čoveka tokom života na zemlji svako morati da polaže račune pred Bogom. Taj događaj je ovako opisan: „I vidjeh prestole i sedoše na njih i dade im se sud; i duše posečenih za svedočenje o Isusu i za reč Božiju, koji se ne pokloniše zveri i liku njezinom, i ne primiše žiga na čelima svojim i na ruci svojoj; i oživeše i carovaše s Hristom hiljadu godina. A ostali mrtvaci ne oživeše dok se ne svrši hiljadu godina. Ovo je prvo vaskrsenje. Blažen je i svet onaj koji ima udela u prvom vaskrsenju; nad njim druga smrt nema vlasti, nego će biti sveštenici Bogu i Hristu, i carovaće s Njim hiljadu godina“ (Otk. 20,4-6).

Svest o svemu što jeste i što će biti uobličava naš život. „Pošto se s Njim pogreboste krštenjem, u Njemu ste i savaskrsli verom u moć Boga koji Ga vaskrse iz mrtvih“ (Kol. 2,12). Menjaju se težnje i ciljevi. „Ako ste, dakle, vaskrsli s Hristom, tražite ono što je gore gde Hristos sedi s desne strane Boga. Mislite o onom što je gore, a ne što je na zemlji“ (Kol. 3,1-2). Hrišćanske dužnosti se preobražavaju u jednu dužnost: težiti Hristu.

Šesto pitanje. Kako Vaskrs razbija ljudsku ograničenost? Čovek je ograničen raznim činiocima ovozemaljskog života. Već kod prethodnog pitanja smo se uverili da je Bog voljan da naš život usmeri ka neograničenosti. S tim u vezi jako nam je dragoceno obećanje: „Jer umreste i vaš život je sakriven sa Hristom u Bogu. A kad se javi Hristos, život naš, onda ćete se i vi s njim javiti u slavi“ (Kol. 3,3-4).

Hrišćanski život je sakriven, ali nije ograničen. On je van domašaja svetovnog sagledavanja, predodređen je za ponovno javljanje Gospodnje i za slavu koja ide sa Spasiteljem. Božijoj nameri ništa ne može da se suprostavi, ni nečastivi, ni ljudska nemoć. To iščekujemo „znajući da će Onaj koji vaskrse Gospoda Isusa, i nas vaskrsnuti Isusovim posredstvom i preda se postaviti s vama“ (2. Kor. 4,14). Hrišćani su uvereni da je takvo savladavanje ljudske ograničenosti izraz i posledica Božije moći koja se pokazala sa Vaskrsom: „A Bog i Gospoda vaskrse, i nas će vaskrsnuti silom svojom“ (1. Kor. 6,14).

Sedmo pitanje. Kako Vaskrs podstiče hrišćansku savest? Poznato je da nema pravog morala bez savesti. Čovek se može naterati da bude dobar. Recimo, zatvore kradljivca u samicu i on ne može da krade. On nije dobar zato što hoće da bude pošten, nego zato što je na to prinuđen. Ili: zađe džeparoš među nudiste – kako da ih potkrada kad oni ne samo da nemaju džepova, nego nemaju ni odeće? On ustvari nije pošten, samo je lišen mogućnosti da bude nepošten. Zato se među hrišćanima mora govoriti o savesti, jer je bespredmetno da će se neko obratiti a da savest prethodno ne progovori. U tom sklopu okolnosti svaki Vaskrs treba da bude jedno ispitivanje savesti. Apostol Pavle na sudu pred Feliksom, upraviteljem u Cezariji, kaže i ovo: „Imajući nadanje na Boga da će biti vaskrsenje mrtvima, i pravednicima i grešnicima, koje i sami ovi čekaju. Zbog toga pak i sam se trudim da imam čistu savest svagda pred Bogom i ljudima“(Dela 24,15-16). Do koje mere je tvoja i moja savest zasnovana na svesti o vaskrslom Hristu? Pred kim ja živim? Za kog se ti pripremaš?

Kad je reč o savesti, smatram za potrebno da malo odstupim od toka misli što sam sebi postavio prilikom pisanja ovog članka. Naime, među hrišćanima se mnogo puta preskaču razgovori o savesti. Zašto? Savest je sastavni deo čovekovog bića. Hrišćanska savest utiče na okolinu, pa i na protivnike. Apostol Petar vrlo lepo primećuje: „Imajući dobru savest, da se u onome za što vas klevetaju kao zločince postide oni koji kude vaše dobro vladanje u Hristu“ (1. Pet. 3,16). Negovanje savesti bi trebalo da bude značajan sadržaj biblijskih i duhovnih pouka, a i nezaobilazni činilac svakog našeg propovedanja.

Praznik Vaskrsa Hristovog će doći i proći. Sledeći Vaskrs neki neće dočekati. Međutim, svako će morati da ustane iz mrtvih kad bude došlo vreme Spasiteljeva javljanja svemu svetu. Ova etička pitanja i sam Vaskrs mogu da nas pouzdano upute kako živeti, tako da nam svaki dan bude smireno čekanje u nepomućenoj vedrini. Onda će nam svaki dan donositi ono isto što nam donosi čas blaženog susreta sa Gospodom. Moći ćemo svako veče da bez dvoumljenja ponovimo reči iz Psaltira (Ps. 17,15): „A ja ću u pravdi gledati lice tvoje; kad se probudim, biću sit od prilike tvoje.“

Autor: Aleksandar Birviš

Vjerovanje u postojanje zla utjelovljenog u ličnosti Lucifera, palog anđela koji je padom dobio ime Sotona (šatan na jevrejskom jeziku znači opadač). On u Bibliji nosi i druga imena kao što su đavo (jev. po Mateju 4:1), zmija (1. Mojsijeva 3:1), aždaja (Otkrivenje 12:9) … Negdje do 18. vijeka, ovo vjerovanje je bilo uveliko prihvaćeno. No nakon religijskih progonstva neistomišljenika i ratova pokrenutih iz krila vjere i njenih vođa, ovo tumačenje počinje polako da gubi na svojoj snazi. Sa Ničeovim „Bog je mrtav“ polako ali sigurno umire i đavo. „Razum“ traži da ljudska bića prihvate odgovornost za svoje ponašanje i prestanu ga prebacivati na neko nepostojeće biće.

Sa druge strane, zlo uveliko kulminira i dominira ovim vremenskim periodom, pa se zato nude neka nova (a u stvari davno odbačena) objašnjenja za postojanje zla – uglavnom iz nehrišćanskih spisa. Jedno od njih je vjera u apsolutni dualizam, koja potiče iz zoroastrijanizma: postoje dva vječna principa (ne ličnosti), dobro i zlo, koji se bore do trenutka kada se nadamo da će se dobro konačno odvojiti od zla. Ova dva principa su posmatrana kao jednaka po snazi i vremenu postojanja – upravo zbog toga postoji stalno previranje: ponekad smo dobri, a ponekad zli.

Drugi oblik odgovora na postojanje zla u svijetu jeste monistički pogled: zlo je jednostavno nedostatak ili izopačenje dobra i takođe ne postoji u obliku ličnosti. Sve više modernih hrišćanskih teologa (N. T. Wright, Bart Ehrman, Robert Alden …) zauzima stavove koji su prilično daleko od učenja Svetog pisma, što takođe utiče na prihvatanje alternativnih objašnjenja.

U knjizi proroka Isaije (14:12-14) nalazimo biblijski opis postojanja đavola i njegovog djelovanja. Njegov pad (đavo je nekad bio vodeći anđeo) sa neba je definisan pitanjem: ni samom biblijskom autoru nije jasno kako se to moglo desiti, ali očigledno se desilo. Sve je počelo u njegovom umu kada je za sebe poželio prijesto koji je pripadao samom Bogu: izaći ću na nebo (13. stih). Ali nije bilo dovoljno podići se, nego je bilo neophodno podići se iznad svih ostalih (Božjih stvorenja). A konačni cilj je izražen sledećim riječima: Izjednačiću se s Višnjim (14. stih), jasno je sa Bogom.

Dakle, anđeo je postao đavo kada je poželio da postane Bog. Biblija to označava terminima pobune, pobune protiv Božje vladavine. Ono što je posebno u biblijskom izvještaju jeste da nije u pitanju borba između bogova, kao u ostalih bliskoističnih opisa kosmogonija. On nije neki zli bog, jer đavo je stvorenje i nije vječan. Da je Bog u tom trenutku uništio ovog anđela, postojala bi sumnja u Božju vladavinu pravde i ljubavi. Dopustivši da se tvrdnje ovog anđela dokažu ili poreknu, počeo je sukob između dobra i zla, sukob između nosioca ovih vrijednosti: između Boga i anđela Lucifera.

Ovo je kratki biblijski opis početka i razvoja zla i njegovog nosioca. Za mnoge danas, đavo je i dalje samo metafora. Što se on češće prikazuje u kinima i na filmskim platnima, to se u akademskim krugovima sve više vezuje za svijet imaginacije. I upravo se ovdje nalazi njegov najđavoskiji uspjeh: uvjeriti ljude da ne postoji. I naravno, prebaciti svu krivicu za svako zlo na samog Boga. I potaknuti tzv. Božje sledbenike da svaku negativnu globalnu pojavu (poput ove poslednje u Japanu) opišu terminima Božje kazne na one koji u njega ne vjeruju – što je takođe biblijski netačno. Na kraju krajeva, ako nema đavola onda nema potrebe ni za spasenjem ni Spasiteljem. Takvim razmišljam i sam Isus Hristos je jedan više religijski čudak koji je živio na ovom svijetu. To je potpuno razumljivo jer u paklu je đavo pozitivna ličnost.

I sve ovo se dešava u vremenu kada zlo „kipi“ na sve strane i kada bi pravi i istinski Hristovi sledbenici svojim životom i djelovanjem trebali da pokažu više morala i vrednota, ne bi li ovom svijetu olakšali patnje koje začetnik svakog zla uveliko umnožava. Od Hristovih sledbenika se očekuje više morala i pozitivizma ili bar onoliko koliko ga ovih dana možemo vidjeti u „nehrišćanskim“ Japancima.

Ozbiljniji čitaoci mogu vidjeti neke paralele između stanja u svijetu prilikom Hristovog prvog dolaska i stanja svijeta danas, pred Hristov drugi dolazak. Ove informacije nam mogu dati širi prikaz i uvid u vrijeme u kome se nalazimo.

1. Širenje grčke kulture, helenizacija. Vrijeme pred prvi Hristov dolazak na zemlju je bio obilježen jednom preovladajućom kulturom, koja je opet bila pomiješana sa drugim kulturama zemalja koje su Rimljani osvojili. Naime, Rim je pobijedio Grčku, ali grčka kultura je ostala nepobijeđena.

2. Svijet je doživio ekonomsko jedinstvo. Aleksandar Veliki je stvorio novu valutu, srebrenjaci sa njegovim likom, koji su vrijedili po čitavom helenističkom svijetu.

3. Brzo širenje grčkog jezika. Rimski istoričar Herodot piše da onaj koji ne poznaje grčki jezik je varvarin, necivilizovan. To nije klasični grčki jezik filozofa nego tzv. koine jezik, jezik ljudi na ulici, a ujedno i jezik Novog zavjeta.

4. Razmjena ideja. Helenizam cvjeta različitim idejama porijeklom sa svih teritorija carstva: Egipat, Persija, Indija …

5. Viši nivo obrazovanja. Razmjenom ideja raste obrazovanje. Ljudi su sposobni da razmišljaju o apstraktnim idejama.

6. Procvat kultova. Kultovi, kojima se bavilo obično stanovništvo, su bili u procvatu. Mnoštvo različitih kultova davali su utisak opšte religioznosti.

7. Filozofija: pored religijskog probuđenja razvijanje filozofije. Raširena platonska dualistička misao koja će uveliko uticati na određene hrišćanske mislioce.

8. Društvo se okuplja ne više oko hramovskih gradova-država nego oko običnih gradića, polisa. Ti gradovi su sada centri javnog i ekonomskog života. Fokus se pomjera na čitav nastanjeni svijet; to je u stvari značenje riječi oikumene odakle potiče današnja riječ ekumenizam. Univerzalizacija.

9. Rast individualizma. I pored univerzalizacije, raste lični pogled na svijet, raskid sa starim običajima i tradicijama. Otvoreni za nove stvari. Na ovo naročito utiče sokratska misao sa dvije glavne ideje: „Znam da ništa ne znam“ i „Spoznaj samog sebe.“ Tako poznanje istine prestaje biti kolektivno koje je nekad predvodio određeni autoritet (vjerski ili politički).

Ovakvo stanje stvari ukazuje na moćnu Božju ruku koja je upravljala vremenom i postavila najbolji mogući scenario za dolazak dugoočekivanog Mesije. Sve to je dalo mogućnost da se Hristova ideja raširi veoma brzo po cijelom svijetu.

Jedan duhovni pisac to ovako opisuje:

„Nalik zvijezdama koje se kreću određenim putanjama kroz beskrajna prostranstva, Božje namjere ne poznaju žurbu ni zakašnjenje. Proviđenje je upravljalo pokretima naroda i plimom ljudskih pobuda i uticaja, sve dok svijet nije postao zreo za dolazak Izbavitelja. Narodi su bili sjedinjeni pod jednom vladavinom. Govorilo se jednim jezikom koji je svuda bio priznat kao književni jezik. Izvan jevrejskog naroda postojali su ljudi koji su predskazali pojavu božanskog Učitelja. Ovi ljudi su tražili istinu i njima je dat Duh nadahnuća. Jedan za drugim, kao zvijezde na tamnom nebu, podizali su se takvi ljudi. Njihove proročke riječi rasplamsale su nadu u srcima hiljada u neznabožačkom svijetu.“

Ako malo bolje zagledamo u gore date karakteristike vidjećemo njihovu veliku sličnost sa nekim osobinama današnjeg svijeta.

1. Širenje zapadne kultre, amerikanizacija. Ne postoji mlada kultura bez američkih vrijednosti.

2. Svijet pokušava da se ekonomski ujedini, predlozi za stvaranje svjetskih ekonomskih zone sa jedinstvenim valutama. Na globalnom tržištu dolar funkcioniše kao svjetska valuta.

3. Engleski jezik kao lingua franca. Možda mislimo kako je to uvijek bilo tako ali do 18 vijeka SAD uopšte ne postoje. U srednjem vijeku glavni jezik je bio latinski, pa ga je zamijenio španski (16. i 17. vijek) koga je potisnuo francuski, pa njemački do danas, kada je to engleski jezik.

4. Razmjena ideja, čemu uveliko pomažu svi oblici masovnih medija i komunikacije, ali prvenstveno internet.

5. Obrazovanje. Osnovna škola je zakonom propisana. Prije samo 50ak godina, ovo je bila misaona imenica. Danas, fakultet je na nivou srednje škole. Iako još uvijek ima nepismenih, tendencija je ka opismenjavanju svih.

6. Religiozno probuđenje, površna pobožnost, svi su religiozni, ateizam u stagnaciji. Obnavljanje paganstva u raznim oblicima.

7. Uticaj filozofije na sve aspekte života. „Nemoj da filozofiraš,“ kažemo misleći pod tim pojmom na nekorisnu priču. Ali u stvarnosti je drugačije: kroz sve oblike komunikacije aktuelni filozofski pravci, različitim sredstvima, utiču na sve ljude svijeta.

8. Megapolisi. Centri mode, kompjuterske tehnike i nauke. Javni život je skoncetrisan u gradovima. Trebamo li ovome nešto dodati?

9. Hiperindividualizam. Subjektivnost i osobenost. Teža adaptacija u svakom obliku zajednice. Stvaranje manjih država (najnovija Južni Sudan), manjih kultura i sabkulutra.

I dok posmatramo cijelu ovu modernu sliku, upoređujemo je sa drevnom, kroz istoriju i Bibliju, ne smijemo zapostaviti stvarni život. To se dešava što zbog pozitivnih, što zbog negativnih razloga. Svaku malu (i malo veću promjenu) na svjetskoj sceni neki su spremni protumačiti u kontekstu poslednjih događaja. Zato je važno čuti biblijski odgovor na pitanje „Da li će Isus doći skoro?“

Ako pratimo slična pitanja koja su učenici postavljali Hristu kroz jevanđelja, primjećujemo da se Isus često usteže da daje znakove koje ljudi traže:

„Rod zli traži znak…“ „Nije vaše da znate…“ Ili ih daje u simboličnim, slušaocima ne baš tako jasnim izjavama. Čini se kao da je na kraju pritjeran uz zid i tada je dao svoje viđenje budućnosti (jev. po Mateju 24. poglavlje), u kojem su i „znaci vremena,“ a ne prvenstveno znaci kraja. I mi se često zadržimo na ovim tekstovima a zaboravimo kako su ovi tekstovi samo dio Isusovog govora i da se taj govor nastavlja sa par priča o carstvu Božjem u sledećem, 25. poglavlju jevanđelja po Mateju (prvobitni tekst nema podjele na stihove i poglavlja, to je urađeno mnogo kasnije).

Svrha ili razlog zašto je Isus ispričao ove priče jeste da naglasi način čekanja. Nemojte odlagati dolazak, kaže prva priča (Matej 24:45-51) – jer odlaganje uglavnom vodi slaboj etici: lošem odnosu prema najbližima.

Druga priča (Matej 25:1-13) upozorava na stav koji čini da se Isusov dolazak najavljuje prije vremena: oni su očekivali Hrista u određeno vrijeme i zato su zaspali u pravo vrijeme. A u svemu tome su zaboravili glavnu stvar – Duha Svetoga.

Sledeća priča (Matej 25:14-30) govori o talentima, o tome šta da radimo dok čekamo: koristi svoje darove, svoje sposobnosti: vrijeme, materijalna sredstva i sposobnosti. Ako očekuješ Isusa, onda će tvoj život to pokazati.

I poslednja priča (Matej 25:31-46), možda najozbiljnija, govori o tome da se možeš prevariti: možeš misliti da očekuješ, da revnuješ, da radiš za Boga, da si na pravom mjestu, a da ne poznaješ Isusa. Jer drugi dolazak ima veze sa Isusom, a ne sa znacima. A ako želiš da budeš spreman za taj događaj, neophodno je da detaljnije poznaješ Isusa nego vrijeme i znake. Tako da glavno pitanje nije „Da li će Isus doći skoro“ nego „Da li ti poznaješ Isusa dovoljno dobro?“ Za one koji umiru, dolazak se već obistinio.

Jer, Isusa nećemo pronaći na Dnevniku, nego u Bibliji. Da li ja provodim vrijeme sa Biblijom, u molitvi, da bih upoznao Isusa, da bih otkrio Njegovu volju za moj život, da bih ispunio tu Njegovu volju i da bi me tako On prepoznao kada ponovo dođe i pozvao me na desnu stranu, u stado Njegovih ovaca. To je pravo pitanje koje svaki čovjek treba sebi da postavi.

Kada god se povežu ova dva termina, crkva i novac, zna nastati napeta situacija.

Jedan od razloga za tu napetost je vezan za same službenike crkve, sveštena lica, propovjednike. I ovo je za mnoge poznata pojava: sveštenici koji su pronevjerili novac (takvi mogu da kažu: „bilo mi je zadovoljstvo raditi sa crkvenim finansijama: primio sam mnogo više nego što sam dao“) ili koji voze luksuzna kola, dok neki od ljudi iz njihovog okruženja žive na rubu i jedva sastavljaju kraj sa krajem. Iako je ovo potpuno ispravna kritika i ne želim ni jednog trenutka da branim ovako pogrešan stav, moram spomenuti da je on pogrešan samo utoliko što za ovakvu situaciju krivimo samo sveštena lica. Svi oni koji se nazivaju sledbenicima Isusa iz Nazareta trebali bi da imaju osjećaja za ljude koji se nalaze u teškim okolnostima, a ne prepuštati taj posao i taj osjećaj krivice samo sveštenim licima i onima koji žive odmah do crkve.

Ali ako želimo iskreno i pošteno slijediti ono što piše u Bibliji, onda se ne možemo izgovarati tuđim propustima. Bilo bi to isto ako bi rekli svojoj supruzi: nema smisla da ti budem vjeran, neko drugi je upravo prevario svoju ženu. Sveti ideali ostaju sveti iako ne bivaju uvijek ispoštovani i sprovedeni u djelo. Mislim da je mnogo važnije pitanje zašto davati? U čemu pronalazimo svoju motivaciju za davanje? Da li je Bogu zaista potreban moj novac?

Jer normalno je starati se za svoje potrebe i za potrebe svoje porodice, kao što reklama jedne osiguravajuće kuće kaže: Ljudski je brinuti. Ako dam, šta će biti sa mnom?

Ljudi daju (ne samo novac) iz različitih pobuda: iz zahvalnosti, zato što su prisiljeni, zato što vjeruju da će se nešto posebno destiti (Bog će ga sada više voljeti ili uslišiti molitve), zato što osjećaju krivicu pa pokušavaju ublažiti Božji gnjev… različite pobude. Kakva je tvoja? I koliko prirodno je tvoje davanje?

I opet smo kod one iste napete situacije. Neko će čak reći odakle ti pravo da postavljaš takva pitanja? Zar ne vidiš u kakvom vremenu živimo? Ljudi gube poslove, penzije ne stižu na vrijeme i budućnost svih nas je veoma nesigurna. Normalno je biti u sredini u kojoj se priča o tome kako sačuvati i skupiti što više novca. I onda dođete u crkvu, a onaj koji govori tog dana za propovjedaonicom ima smjelosti da postavi pitanje: Koliko je prirodno tvoje davanje? Svako ko je čitao Bibliju i bio u crkvi, zna da je normalno da se daje novac kada se dođe u crkvu; zato je mnogo važnije sresti se sa svojim pobudama za davanje i ispitati ih.

U tom smjeru nam može pomoći jedan biblijski tekst koji opisuje događaj kada su ljudi davali novac u crkvi. Tekst se nalazi u 1. Knjizi dnevnika 29. poglavlju. Riječ je o skupljanju novca za gradnju hrama, poznatog kao Solomunov hram. Car David je skupljao materijal i sredstva za izgradnju. Osim moralne podrške, bila je neophodna i finansijska podrška. Na početku ovog poglavlja vidimo kako David, koji poziva na davanje novca za određeni projekat, govori o svom ličnom davanju. I mi često čujemo kako se ljudi vole hvalisati ko je koliko dao novca, ktitori je ime takvim ljudima. Ali David ne govori da bi se hvalisao nego da bi postavio primjer: jer onaj koji traži novac za Boga, za crkvu prirodno je da i sam daje.

I čini se da je Davidovo davanje tako prirodno, bez krivice i žalosti, zato što daje. U 1. Knj. Dnev. 29:3 stoji zapisano da on daje „iz ljubavi.“ David daje jer vjeruje u projekat, vjeruje u ideju o kojoj priča.

A onda poziva druge, da i oni daju. I postavlja pitanje: Da li bi još neko htio dragovoljno što danas priložiti Gospodu? Dragovoljno. Bez prisile. Bez nametanja. Bez natjerivanja.

Jedan drugi prevod ovog stiha je mnogo zanimljiviji jer govori o jednoj čudnoj razmjeni koja se dešava. Taj prevod kaže: Ko bi danas htio posvetiti se Gospodu? Čini se da David postavlja jedno pitanje, a ljudi odgovaraju na neko drugo pitanje, jer daju novac. Očigledno da je Isus veoma dobro znao šta priča kada je rekao: Jer gdje je vaše blago, ondje će biti i srce vaše (Lk. 12:34). Između našeg novčanika i našeg srca postoji jako velika veza.

Imam prijatelja i zovem ga da mi pomogne, da me preveze do autobuske stanice. A on kaže: „A zašto te ne bi prevezla tvoja žena?“ „Žena radi u to vrijeme.“ „A-ha, a šta je sa tvojom djecom, zar nemaju položen vozački ispit?“ „Ne, nemaju još. Možeš li me prevesti?“ „Pa kad će polagati ispit? A baš u to vrijeme je moja omiljena emisija …“ I onda ja kažem: „Nema veze, ja zovem svog PRAVOG prijatelja.“ To kažem zato što je davanje i stanje našeg srca veoma usko povezano.

1. Dn. 29:6.9. – dragovoljno i cijelim srcem. Kako se to postiže? Ponekada, sve ono što ne možemo da upotrijebimo ili što nikome ne treba, dajemo u crkvu.  Ono počinje sa razumijevanjem nekih osnovnih stvari, a prva od njih je: sve što imamo pripada Bogu. Isto poglavlje čitamo od 15-17. stiha. Sve što imamo već nam je darovano: ne samo materijalna sredstva nego život, zdravlje i sve ostale sposobnosti. Sve, apsolutno sve. Druga važna stvar je stalno podsjećanje da se Bog ne može kupiti i ne može podmititi. Iako dajemo, moramo se stalno podsjećati da time ne kupujemo Boga niti bilo šta od njega.  Ali ako zaista vjerujemo da Bogu pripada sve što imamo i mi sami, onda nijedno vrijeme nije pogrešno da razgovaramo o davanju.

Mi živimo u zemlji pogođenoj teškim stvarima u prošlosti. I navikli smo samo da tražimo. Vjerujemo da u drugim zemljama, van naše, žive ljudi koji nemaju problema ni sa novcem ni sa sebičnošću. Mislimo da oni daju zato što imaju, a i ne pomislimo da možda imaju baš zato što daju. Moguće je da budemo uhvaćeni u situaciju da samo tražimo a malo šta dajemo. Čvrsto vjerujem da Bog može promijeniti naše finansijsko stanje, ali samo mi možemo uticati na stanje našeg srca, na sebičnost u njemu. Jer kada dajemo mi u stvari samo vraćamo ono što njemu pripada.

Tog dana ste zaista pokušali da date sve od sebe. Znali ste veoma dobro kako često neozbiljno prilazite svojim obavezama. I rekli ste sebi: „Ovaj put daću sve od sebe.“ I svo svoje vrijeme, energiju i volju ste uložili u taj posao. Niste gledali na sat niti što su ostali mnogo ranije napustili svoje radno mjesto. Sa zadovoljstvom ste se srušili u krevet te večeri, sa osmjehom očekujući sutrašnji pregled radova. Ni u najluđim snovima, niste ni slutili šta vas čeka. Tog dana, pred svim vašim kolegom, dobili ste najveće moguće kritike. Jedino što ste uspjeli da kažete u svoju odbranu bilo je:

„Trudim se najbolje što mogu!“ nakon čega su uslijedile najteže riječi, koje unište starije osobe jednako kao i tinejdžere:

„Tvoje najbolje nije dovoljno dobro.“

I mnogo godina kasnije, ove riječi su odjekivale u vašim ušima: Tvoje najbolje nije dovoljno dobro.

Shvatanje lične vrijednosti uveliko određuje način našeg življenja i ponašanja. Kako mi vidimo sebe i kako to osjećamo uveliko određuje kako ćemo se ponašati prema drugim osobama i kako ćemo se suočiti sa velikim pitanjima našeg života. Ukoliko ne razvijemo jak, pozitivan osjećaj lične vrijednosti, sve što budemo radili biće negativno obojeno. Ali, kako da to uspijemo kada smo često okruženi ljudima poput nas, koji uplašeni za svoju ličnu vrijednost, snižavaju tuđu. U ovom smjeru, ljudi su razvili nekoliko strategija.

1# Ono što imaš (pristup posjedovanja)

Vjerovatno ste čuli izreku: „Jedina razlika između ljudi i djece je cijena njihovih igračaka.“Na engleskom to bolje zvuči:

„The only difference between the man and the boys

is the price of their toys.“

Svi mi vidimo oko sebe kako ličnu vrijednost u očima drugih često podižu neke skupe stvari: telefoni, kompjuteri, satovi, auta … I ponekada i sami zaželimo te stvari, dok  posmatramo različite izloge koje nude mnogo više nego što će mnogi od nas ikada moći da sebi priušte. I kada čujemo priču nekih crkvenjaka kako nije u tome sreća, odgovaramo da oni tako misle jer ni sami nemaju i hvataju se za slamku vjere koja im preostaje. Ali kada iste riječi čujemo od nekoga „ko zaista ima,“ onda pjesma Dine Merlina „Nije sreća para puna vreća, znaju oni koji imaju…“ onda smo malo, ali samo malo, spremniji da saslušamo. Evo šta kažu ti „koji imaju,“ zašto materijalne stvari ne pomažu u podizanju vlastite vrijednosti:

1. Čak i oni koji su iskusili ova osjećanja u malom obliku znaju da osjećanje sreće zbog posjedovanja ne traje dugo. Zato što se stvari ne mijenjaju; samo ljudi imaju tu sposobnost da nas iznenade.

2. Za razliku od nekoga koji ima, onaj koji nema može da se nada bogatstvu i da očekuje razliku, što onaj koji ima ne doživljava. Smisao se polako gubi. Bogati uskoro otkriju da što više stvari imaju, njihova vrijednost je manja.

3. Imanje umnožava brigu, što onda utiče na zdravlje. Pitajte samo bilo koga sa skupim autom da li mirno spava kada ga parkira, čak i ako ga parkira ispred svoje kuće.

4. Oni koji imaju suočavaju se sa dilemom koju su imali faraoni: kako to ponijeti sa sobom u grob?

2# Ono što radiš (pristup samoostvarivanja)

Povećanje vrijednosti kroz razvoj samog sebe, bilo da je sport, obrazovanje ili nauka u pitanju. Biti najbolji u nečemu, u bilo čemu, pa makar to bilo i zavrtanje sijalica. Ali i ovdje nailazimo na probleme. Svako ko je iskren vidjeće da ovo ne pomaže jer uvijek možemo da podignemo nivo sa kojim se upoređujemo: bilo da je u pitanju naš lični uspjeh (broj bodova) ili neko drugi. Tijelo sportiste vremenom slabi, um naučnika se igra ludim brojevima, otpuštaju nas sa posla snova, povrede i bolesti uzimaju nam sposobnosti.

Ako je vaše samovrednovanje zasnovano na vašem dnevnom učinku, danas ćete biti gore, sutra dole. Dešava se da ne dostižemo i ne zadovoljavamo čak ni svoje male kriterijume.

3# Koga poznaješ (pristup odnosa)

Ovaj pristup pokušava da podigne našu ličnu vrijednost kroz poznanstva, tj. ostvarivanje odnosa sa ljudima. Mišljenja drugih ljudi o nama i način kako se oni ophode stvara pozitivnu ili negativnu sliku nama o nama samima. Zaljubljenost, npr. ili, poznanstvo sa poznatima, što je uglavnom pretjerivanje jer oni vrijede nešto pa ćemo sad i mi vrijediti. Tu nastaje problem jer nije svaka slavna osoba jednako omiljena u svakoj grupi; tako će vaša vrijednost takođe varirati u zavisnosti od grupe ljudi među kojima se nalazite.

Pristup razvoja lične vrijednosti kroz odnose sa drugima jeste dobar put samo ako pronađemo pravu osobu. Zato je jedno od najboljih mjesta za ovaj pokušaj brak. Ako sve osobe podijelimo na one koje daju i one koje primaju, u braku mi vidimo tri mogućnosti spoja ovih osoba:

1 – brak uzimaoca i uzimaoca: to je pakao u kome je samoća raj.

2 – brak davaoca i uzimaoca: destruktivan je za obe strane zato što jedna strana stalno daje, a druga stalno uzima.

3 – brak davaoca i davaoca: takođe destruktivan jer jedna strana može pronaći treću stranu, uzimaoca, kojoj ona više treba budući da partner u braku samo daje i nema velikih potreba za njom.

Ovo pokazuje da i naši najbolji napori završavaju bezuspješno. Mi imamo nezasitu želju da ostvarimo  savršeni odnos, sa idealnom osobom. Potrebno je pronaći osobu koja vas u potpunosti poznaje, koja će vas stalno voljeti (ovo je kombinacija koja pravi problem – uglavnom onaj koji nas poznaje teško može da nas voli) i koja nas nikada neće ostaviti, napustiti. Ovo je četvrti pristup, koji ja vjerujem da nudi Biblija.

# Savršeni odnos – Isus Hristos

Biblija tvrdi da takav odnos svaka osoba može ostvariti kroz poznanstvo sa Isusom Hristom. Ona tvrdi da je On osoba koja nas najbolje poznaje, da ne postoji ništa o nama što se desilo, a da On ne zna. Jevanđelisti su zapisali da je rekao „da nam je i kosa sva na glavi izbrojana“ (Matej 10:30). Očigledno je onda da On nema problema sa našim tajnama.

U isto vrijeme, to Njega ne sprečava da nas voli. Na mnogo mjesta Biblija uvjerava u Božju ljubav. Samo jedan, možda najpoznatiji stih iz Biblije, tvrdi da je „Bogu tako omilio svijet da je sina svojega dao da nijedan koji ga vjeruje ne pogine nego da ima vječni život“ (Jovan 3:16). I sad ono najbolje: ovakvo poznanstvo nema kraja, nema granica. Isus je živ! On je umro ali i vaskrsao (Otkr. 1:18) tako da Njegove riječi imaju smisla kada kaže da je sa nama uvijek, u sve dane, do kraja svijeta (Matej 28:20), kada će doći i uzeti nas k sebi da budemo gdje je i On (Jovan 14:3). Ukoliko niste isprobali, kako možete tvrditi da ovo ne funkcioniše? Ne vjerujte tuđim pričama, isprobajte sami.

Pošto ćete na ovom mjestu, moći pronaći i čitati (ako budete htjeli, naravno) mnogo tekstova na temu iz Biblije ili Svetog pisma, prirodno je na samom početku odgovoriti na pitanje „Zašto Biblija?“ Zašto ne iz Kur’ana, Veda ili neke (nečije) druge svete knjige? Ono je povezano i sa pitanjem zašto sam ja hrišćanin? Da li zato što sam se rodio u takvom okruženju, porodici ili zemlji? Ili sam sam izabrao taj put? Ako sam ga izabrao na osnovu čega? Danas je jako popularno postmatrati sve religije jednako. Zato je neophodno dati odgovor na ovo pitanje: zašto čitam Bibliju, vjerujem u nju, a ne neku drugu knjigu? Zašto ovdje pronalazite tekstove na temu iz Biblije? Svaka religija, svako vjerovanje sadrži jednu predispoziciju na kojoj se gradi sve ostalo. U zavisnosti od religije do religije, taj oslonac je čvršći ili slabiji. U stvari, svaka religija se sastoji od zahtjeva vjere i racionalnih argumenata koji se nastavljaju na taj zahtjev vjere. Za hrišćanstvo, taj zahtjev je prvenstvo ili prioritet Svetog Pisma.

Ljudi su kroz istoriju davali različite argumente na ovo pitanje. Te argumente su podijelili na unutrašnje i vanjske. Unutrašnji argumenti su oni koje daje sama Biblija o sebi: poruke koje su objavljivali, biblijski pisci tvrde da su primili od Boga. Ali problem sa ovim pristupom je isti kao i svaki problem lične reklame: osoba koja dođe na vaša vrata da vam proda usisivač reći će da je to najbolji i u isto vrijeme najjeftiniji usisivač koji postoji na svijetu. Tako da iako priznajemo i vjerujemo u biblijske tvrdnje o Bibliji, one nisu primarni autoritet. Ipak skladnost biblijskog teksta, koherentnost i konzistentnost jedne knjige pisane tokom 1500 godina zaista zadivljuje i najveće kritičare.

Dalje, svaka sveta knjiga, svaka religija, mora da odgovori na osnovna pitanja o porijeklu, smislu, moralu i sudbini. Kada je u pitanju Biblija, to izgleda ovako:

Porijeklo: postoji Tvorac i stvorenja, među njima je razlika, Bog i ljudi.

Smisao: nalazi se u služenju Bogu,

Moral: zasnovan na Božjem karakteru – toliko uzvišen da joj je teško naći premca u toj oblasti

Sudbina: sve se rješava Hristovom smrću i njegovim drugim dolaskom.

Druga grupa argumenata, vanjski, su sledeći: 1) rasprostranjenost Biblije. Biblija je najprodavanija i najštampanija knjiga u istoriji; to je u isto vrijeme i prva štampana knjiga. 2) Njen uticaj na kulturu je nemjerljiv u odnosu na bilo koju drugu knjigu. 3) Uticaj na pojedince takođe pokazuju silu ovog teksta omotanog kožom: alkoholičari, ubice, zlostavljači i grešnici svih vrsta i oblika su našli rješenje za svoje probleme i doživjeli promjenu čitanjem ovih tekstova; što je zaista ravno najvećem čudu. 4) Opstanak ove knjige uprkos velikom protivljenju protiv nje je sledeće čudo: na mjestima gdje se ona palila danas stoje knjižare sa policama prepunih različitih prevoda Svetog pisma.

Arheološka otkrića su takođe uticala da se vrijednost Biblije podigne za mnoge stepene. Imena mnogih biblijskih ličnosti i gradova su vijekovima postojale samo na stranicama ove stare knjige i zbog toga dovođena u pitanje. Kada su u arheološkim iskopinama potvrđene ove činjenice, kritičari Biblije su morali da priznaju da su bili u krivu.

Ali za mene lično, najveći poticaj da čitam i proučavam Bibliju jeste činjenica da ona govori o najvećoj osobi koja je ikada živjela na ovom svijetu, Isusu iz Nazareta. Sve monoteističke religije potvrđuju postojanje ove osobe, neke druge svete knjige dijele pogled na njegovo uzvišeno porijeklo kao Božjeg proroka, poslanika, pejgambera, dok Biblija sadrži tvrdnje koje niko nikada ranije nije izgovorio o sebi.

Ako pogledamo osnivače drugih religija, Mojsija, Muhameda, Budu i ostale filozofe i vođe, niko nije bio toliko smio, toliko hrabar da izrekne tvrdnje koje je izgovorio Isus Hristos. Pa ipak svrstati Isusa u istu kategoriju sa drugim religioznim vođama danas je uobičajena pojava. Ali Isusove tvrdnje su ipak bile najsmjelije od svih: tvrdio je da može oprostiti grijehe svim ljudima na svijetu, da je Sudija svim ljudima, da će uvijek biti prisutan u životu svojih sledbenika, da može čuti njihove molitve. Te njegove tvrdnje su izvan svake druge sličnosti. Evo kako to poznati pisac K. S. Luis objašnjava:

„Da ste pitali Budu – da li si sin Brahme, on bi odgovorio: Još uvijek si u dolini iluzija. Da ste otišli kod Sokrata i pitali – da li si Zevs, on bi vam se nasmijao. Da ste pitali Muhameda – da li si ti Alah, prvo bi pocijepao odjeću a onda ti odsjekao glavu. Da ste upitali Konfučija – da li si ti nebo, mislim da bi vjerovatno odgovorio: Zapažanja koja nisu u skladu sa prirodom su lošeg ukusa. Ideja da je veliki moralni učitelj katao ono što je Isus kazao je izvan svakog pitanja.“

Isus se posebno ističe od svih drugih po načinu svog života i svoje smrti: za Muhameda se vjeruje da je umro u naručju svoje najdraže (i najmlađe) žene Ajše. Buda je umro u dubokoj starosti pošto je pojeo pokvareno svinjsko meso. Sa druge strane, Isus je umro najgorom smrću, razapet na krstu, kada je bio na vrhuncu svoje snage, u 33 godini života.

Od njegovih izjava, posebno se ističe sledeća misao koju je Isus izrekao. Ona je zapisana u jevanđelju po Jovanu 14:6, a glasi: „Ja sam put, istina i život.“ Ona kao da objedinjuje sve ono što je Isus govorio za sebe, a što su milioni povjerovali i dan danas vjeruju.

Put – Isusova tvrdnja dolazi poslije pitanja koje mu je postavio jedan od njegovih učenika, Toma. Isus je rekao ide očevoj kući da pripravi mjesto za njih i dodao da znaju kuda on ide, i da znaju taj put. Toma ne razumije kako se dolazi tamo gdje je Isus te Isus odgovara na to njegovo pitanje ovim riječima. Ocu ili u vječnost se dolazi preko Isusa. To je ono što je Isus želio da kaže riječima „ja sam put.“ To je odgovor ljudima svih vijekova i na svakom mjestu, ljudima koji se interesuju kako stići u vječnost, ako ta vječnost postoji. To se može desiti samo preko Isusa. Dok su drugi uvjeravali da se to postiže na različite načine i različitim sredstvima, Isus uvjerava da je jedino On sposoban da nas odvede u vječnost, da nas odvede Ocu.

Ali ovo je više od samog načina spasavanja. To je način življenja. Ako se pitate kako treba da živim, šta da radim, kako da odlučim između određenih izbora koji mi se nude, onda je i za to odgovor Isus i njegov način života, njegov način razmišljanja. A to je upravo najveći kamen spoticanja za cijeli svijet, jer taj Isusov način poziva da umremo sami sebi, poziva na poniznost, poziva na službu, poziva na spremnost da napustimo svoje ideje i prihvatimo Božje. Upravo ovdje se krije najveća poruka Hristove religije i najveća prepreka za prihvatanje. Jedan od Isusovih učenika će to objasniti riječima „jer tijelo želi protiv duha.“ Da li vaš život oslikava Isusov put? To je pitanje na koje treba da odgovori svako od nas lično.

Istina – dok su svi religiozni lideri preporučivali određene koncepte i sisteme vjerovanja, Isus nudi sebe. Istina nije samo ono što možemo razumjeti i prihvatiti. Prema Bibliji, istina je osoba. Tako pitanje „živiš li u istini“ i „kada si prihvatio istinu“ ne znači od kada ne pušiš ili ne piješ, od kada razumiješ proročki lanac o 2300 dana i noći. To znači poznaješ li Isusa? Imaš li to svakodnevno iskustvo i uvjerenje da te On prihvata, da ste u zajednici? To je mnogo više od samog poznavanja određenih činjenica i podataka, a naša je tendencija da ostanemo na informacijama.

Život – za mene je ovo najveća stvar, zato što je smrt naš najveći neprijatelj. Živjeti, bez obzira kako i bez sa koliko novca, je naša najeća strast. Kada ljudi pozitivno govore o smrti, mi svi mislimo kako im nešto nedostaje, nešto u glavi. I kada god se smrt dogodi, u kojoj god godini ljudskog života, mi žalimo. I nikako, ni nakon tolikog niza godina, nikako da se naviknemo na nju. I da je prihvatimo, da je zavolimo. To je zato što volimo život. Volimo ga i kad ga gubimo. I tu se onda pojavljuje Isus sa ovom svojom izjavom. I da nam ne bi bilo nejasno, On je na drugom mjestu ponavlja: ja sam vaskrsenje i život, koji vjeruje u mene ako i umre živjeće (11:25).

Ove sedmice sam sjedio pored bolesničkog kreveta, koji će, na žalost, za neko vrijeme postati mrtvački. Naši dječiji kreveti, naši bračni kreveti na kraju postaju mrtvački kreveti. Osoba boluje od raka na želucu i 30 dana nije ništa jela. Sve povrati. Čak i vodu koju popije. O čemu biste mogli pričati sa njim? Šta biste mu rekli? Šta ponudili? Uz svo poštovanje tuđeg vjerovanja i bez želje za ponižavanjem istih, da li bi to bila nesigurnost islama koji poziva na dobra djela i molitvu pet puta dnevno nakon kojih opet nema sigurnog dženneta? Prestanak želja, koje uči budizam, kao najveće dobro (to već ima sa bolešću)? Oslobođenje od svijeta kroz ponovno rađanje dok ne dostigne nirvanu, jedno sa svemirom – ponuda hinduizma? Ili Isusa Hrista koji je pobijedio smrt i uvjerava da će isto učiniti i sa našom smrću. Ja vjerujem u ovo zadnje – vjerujem zato i govorim, tačnije pišem.